Nisam siguran da postoje riječi koje mogu obuhvatiti razmjere užasa koje gledamo u Gazi. Možda zato što ovo više nisu samo vijesti. Ovo je sistematski obračun s ljudskošću. Ubistvo svakog temelja morala, svakog ostatka savjesti koji je nekad možda postojao u svijetu.
Već skoro dvije godine gledamo kako Gazu uništavaju; bombama, glađu, žeđu, potpunim lišavanjem svega što čini život.
Ovi posljednji dani su kulminacija najcrnjeg zla koje savremeno čovječanstvo možda nije ni poznavalo do sada. Ubijati ljude dok čekaju komad hljeba. Prekidati dotok vode. Hrane. Koristiti glad kao oružje masovnog ubijanja djece i civila.
Ovo što ovih dana gledamo u Gazi; umiranje djece i to one najmlađe, do pet godina, od gladi, od žeđi je najveći kukavičluk svijeta koji dopušta jednom režimu zla da se iživljava nad djecom i nedužnim civilima.
Zar nije upravo to najstrašnije? Što zlo nije više nevidljivo, prikriveno, skriveno iza diplomatskih fraza. Zlo se sada odvija pred očima cijelog svijeta, u realnom vremenu. Snimljeno, dokumentovano, dokazano. I opet jedno veliko ništa. Šutnja je najglasniji saučesnik.
Može li savjest, koliko god tiha i malobrojna bila, još uvijek promijeniti ishod?
Ne znam. Ali znam, dok sam živ, ja ću biti jedan od tih glasova savjesti. I neću prestati govoriti. Jer šutnja danas znači pristajanje. A pristati na ubijanje djece glađu, na plansko iscrpljivanje jednog naroda do potpunog uništenja, znači odreći se i vlastite ljudskosti.
Gaza je ogledalo svijeta. A ovo što danas gledamo u tom ogledalu strašnije je od svake noćne more. Strašnije je od svega što smo dosad u ljudskoj povijesti vidjeli, a vidjeli smo mnogo. Ovo zlo je neuporedivo. Ovo ljudska povijest nije zapamtila.
