Jeste li ikada doživjeli da vas neko pogleda i vidi vas onakvima kakvi zaista jeste; bez predrasuda, bez očekivanja, samo s iskrenom radošću što postojite? Što ste to vi? Baš takvi kakvi jeste! Rijetkost je to danas jer živimo vrijeme individualizma i svi nešto očekujemo, a malo dajemo.

Za razliku od nas običnih, osobe s Down sindromom imaju taj nevjerovatni dar. Da gledaju srcem. Da vole bez zadrške. Da slave život u njegovoj najčistijoj, iskonskoj formi. I svaki put kada ih sretnemo, imamo priliku da naučimo nešto što smo, u trci za uspjehom, često zaboravili; kako živjeti i voljeti jednostavno, iskreno i potpuno.

Ali šta im mi dajemo zauzvrat? Da li im pružamo ruku ili ih guramo na marginu? Da li im dajemo priliku da budu dio društva ili im suptilno govorimo da nisu dovoljno “kao mi”?

Istina je da oni ne trebaju naše sažaljenje. Oni trebaju prilike. Trebaju obrazovanje koje ih neće isključiti, poslove koji će im dati dostojanstvo, okruženje koje ih neće gledati kroz sindrom, nego kroz njihov talenat, radost i sposobnosti.

Kao ministar rada i socijalne politike, mogu vam reći da ćemo se za to boriti. To mi je posao i obaveza. Ali kao čovjek, želim vam reći nešto važnije; sistem može napraviti zakone, ali mi možemo napraviti razliku. Jer prave promjene ne dolaze iz zakona, nego iz srca. Iz nas samih. I kada promjenimo sebe, krenut će promjene i oko nas.

I na kraju dana, nije pitanje kako mi gledamo njih, nego koliko smo spremni učiti od njih. To je sva suština. Da u nama i među nama vidimo ljude, a ne razlike.